U najpoznatijem hrvatskom cirkusu, Hrvatskom saboru, uvijek nešto novo. Ovih je dana održano natjecanje u eurofiliji. Izbori se bliže, opozicija opasno puše za vratom pa se Ivica sjetio lukavog plana: pod krinkom konsenzusa o Nacionalnom programu za pridruživanje EU, trebalo je pokazati tko je najveći eurofil od sviju. No to mu izgleda nije uspjelo. Hadezeovci su se pokazali kao ljuti protivnici u tom natjecanju – njihova proeuropska orijentacija seže tako daleko da su čak prije par godina odbili ulazak u CEFTA – u, jer nije bila dovoljno «europska». Smatrali su da nam je mjesto direktno u Europskoj Uniji – ipak su Hrvati veći Europljani i od Nijemaca i Francuza zajedno… još da presele sjedište iz Bruxellusa u Zagreb…eh, nažalost ništa od toga.

Summiti u Kopenhagenu i Pragu su prošli, no vrata EU – a i NATO – a nam se nisu otvorila. Zemlje Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija, koje su nam se još pred par godina činile nedovoljno europske, za skoro godinu dana će postati novi članovi EU. Da li će Hrvatska uspjeti se ugurati u posljednjem vlaku zajedno sa Bugarskom i Rumunjskom put ka obećane zemlje ili? -ili će morat čekat paket «od Balkana pa do Jadrana», vidjet ćemo.
No što je uopće Europska Unija, zbog čega je konotirana toliko pozitivno i da li je ona stvarno za sve nas pravi El Dorado.??

Još davne 1929. g. Francuski ministar vanjskih poslova Aristide Briand u svom slavnom obraćanju Skupštini u Ženevi predložio je stvaranje ujedinjene Europe, unutar okvira Lige naroda. No Europa je tada još uvijek bila zahvaćena žestokim nacionalizmom i imperijalizmom pa se o tome niti nije toliko ozbiljno razmišljalo. Tek nakon što je Europa Drugim svjetskim ratom doživjela kolaps otvorio se put prevladavanju nacionalnih struktura i stvaranju europske unije. Danas teoretičari izdvajaju 3 glavna razloga stvaranju EU:

• prvi je novonastala «europska slabost» spram SAD- a i tadašnjeg SSSR –a

• zatim moto «nikad više» velikom vojnom sukobu u centru Europe

• te zadnji razlog bila je naravno čežnja za stvaranjem boljeg svijeta, pravednijeg, slobodnijeg,…i bogatijeg naravno

Proces Europskog ujedinjenja nije se dogodio iznenada. Ustavni temelji te integracije su Pariški ugovor o osnutku europske zajednice za ugljen i čelik iz 1951. g. Rimski ugovor o osnutku Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju. Potpisnice tih ugovora bile su Francuska, SR Njemačka, države Beneluxa i Italija, koje su time stvorile zonu slobodne trgovine i slobodnog kretanja ljudi. Toj su se zajednici 1972. g. Pridružile Danska, Velika Britanija i Irska, a 1980. i 1986. Grčka, odnosno Španjolska i Portugal. Rimski ugovor su izmijenili Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. te ugovorom iz Maastrichta iz 1993.

Ugovorom iz Maastrichta Europska ekonomska zajednica prerasla je u Europsku uniju i time je započela nova faza u procesu integracije. Tim ugovorom stvoreni su građani Europe. Postavljeni su ciljevi monetarne i ekonomske unije, jedinstvene valute, zajedničke vanjske , sigurnosne , odnosno obrambene politike. Dogovorena je i visoka suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima, došlo je do usuglašavanja propisa o zastupljenosti sindikata u poduzećima, zdravstvenoj zaštiti i sigurnosti na adu, proširile su se ovlasti europskog parlamenta i, možda nama najvažnije, zemljama istočne Europe je ponuđeno pravo da joj se pridruže.

Danas EU predstavlja političko pravni sustav kvazi – federalne naravi sa sjedištem u Bruxellesu i Luxemburgu, te radnim tijelima u drugim gradovima. EU danas ima i vlastitu valutu – euro, pa čak i vlastitu himnu – Oda radosti (Beethoven). Glavne institucije EU su Komisija (članovi imenovani od vlada država članica te nezavisnih od njihovih vlada) koja među ostalim predlaže, odlučuje, daje mišljenja i preporuke te je ujedno i čuvar sporazuma; Ministarsko vijeće koje zaključuje sporazume, dopunjuje ih… ta dva organa predstavljaju izvršnu vlast. Zakonodavna vlast je u rukama Parlamenta koji zajedno sa vijećem odlučuje o proračunu te ima moć kontrole. Konačno sudbena vlast je u rukama Suda pravde.

Ta tvorevina ogromne gospodarske moći osim što donosi određene beneficije svojim članicama, puno od njih i zahtjeva. Tako velik dio nacionalne politike, zakona, pravnih odluka država članica je u rukama političkih i pravosudnih organa Unije. Ključno pitanje koje se nameće Hrvatskoj je da li je doista poželjno toliko godina iščekivani suverenitet podijeliti sa novom tvorevinom. Ja bih svoje skromno mišljenje priklonio onima koji smatraju da EU neizbježan proces integracije od kojeg se nikako ne valja izolirati, ali naravno valja znati da Europa sama po sebi ne rješava sve probleme sa kojima se mi suočavamo. Prvo sami trebamo smanjiti nezaposlenost, odlaženje mladih ljudi u inozemstvo, popraviti demografsku sliku…i još mnogo toga pa se tek onda okrenut El Doradu.