MIRKO SELJAN (1871-?) STJEPAN SELJAN (1875-1936)

Mirko Seljan rodio se 5. travnja 1871., a njegov mlađi brat Stjepan 19. kolovoza 1875. Nakon završetka osnovne škole braća putuju Europom te na taj način stječu iskustva za kasnije ekspedicije. Mirko je već 1898. g. osvojio naslov ''Champion of Globetrotter'' za svoj podvig u kojem je za 110 dana uspio pješice prijeći put od Petrograda do Pariza. Tijekom svojih putovanja Afrikom i južnom Amerikom braća su obavila opsežna geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja.

BRAĆA SELJAN U AFRICI

23. siječnja 1899. braća Seljan krenula su iz rodnog Karlovca u Afriku. Pretpostavlja se da je na tu odluku utjecao Mirkov boravak u Rusiji (koja je nastojala osigurati što veći utjecaj u tom dijelu Afrike). Drugi pak izvori spominju kako su ih na to putovanje ponukala predavanja istraživača Dragutin Lermana održana u Karlovcu.

Početkom veljače dolaze u Trst. Ukrcavaju se na brod kojim odlaze do egipatske luke Aleksandrije. Do 15. ožujka kreću se Egiptom u smjeru Aleksandrija - Damanhur – Tel el Barad – Tanta – Benna el Asl – Kairo. Od Kaira putujući uz Nil stižu u Sudan(do Wadi Halfe). Nakon povratka u Kairo pješke se kreću deltom na relaciji Sagasig – Ismailija da bi konačno stigli do Port Saida odakle su isplovili za Djibouti, Djidu i Aden.Od Adena idu pješice do tjesnaca Bab el Mandeb, te se opet brodom prebacuju u mjesto Obock u Djiboutiju. 29. ožujka stižu u glavni grad Francuske Somalije odakle se prebacuju u Etiopiju te 24. travnja dolaze u Harar gdje ostaju do 8. svibnja. Od 9. svibnja do 9. lipnja na putu su u Addis Abebu.

Na dvoru Gibbi primio ih je Menelik II. te im je na preporuku drugih utjecajnih Europljana,osigurao tjelesnu stražu od 300 momaka.U rujnu 1899. braća Seljan polaze s Leontijevim na jug.Ovaj je Rus bio veoma utjecajan na dvoru te mu je povjereno vođenje južnih provincija.Mirko Seljan postaje guverner južnih provincija,a Stjepan njegov zamjenik.
Gotovo 3 godine borave tamo određujući granicu engleske Kenije i Etiopije,pokoravajući plemena i privodeći ih pod vlast Menelika II. Osnivaju Seljanville, vojni logor, blizu Rudolfova jezera (Turkana). Najveći doseg Seljana je što su etiopski suverenitet proširili na desnu stranu rijeke Omo,te ta plemena pripojili Etiopiji. Granice oko Rudolfovog jezera prema Sudanu i Keniji i danas su iste pa se može reći da su Mirko i Stjepan ljudi koji su stvarali modernu Etiopiju.1902. vjerojatno su zbog političkih razloga napustili Afriku da bi se nakon završetka englesko-francuskog rata ponovno vratili u Etiopiju. Za službu kod cara Menelika II. Seljani su dobili plemićke titule i najviša odličja,te niz poklona.Dio predmeta koje su prikupili poklonjen je nekadašnjem Narodnom muzeju u Zagrebu, a dio je i danas u vlasništvu potomaka Stjepana Seljana.

BRAĆA SELJAN U JUŽNOJ AMERICI

U travnju 1903. braća Seljan otputovala su u Rio de Janeiro, s namjerom da se posvete istraživanju nepoznatih dijelova Brazila, gdje su utemeljili «Mision Cientifica Croata» (Hrvatska znanstvena misija). U srpnju 1903. u službi brazilske vlade rade na istraživanju prometnih pravaca od istoka prema zapadu,stupaju u kontakt s plemenom Guarani, te istražuju rijeku Aguapehu.Od rujna do kraja 1903. na putu su od Salto Grande na rijeci Paranapanemi do Asunciona.U ožujku 1904.stižu do Parane.Na slapovima su proveli osam dana.Fotografije koje su snimili,te njihovi dojmovi i opažanja objavljeni su u knjizi «El Salto del Guayra» koja izlazi 1905. u Buenos Airesu.U travnju Mirko i Stjepan Seljan odlaze i na četvrtu ekspediciju na slapove Iguazu.Nakon toga istražuju područje države St. Catarina u Brazilu.Tih pet pothvata trajalo je godinu i pol dana.U svojim bilješkama opisali su život pojedinih indijanskih plemena, crtali tokove rijeka te opisali i fotografirali slapove.

Početkom ožujka 1905. braća prvi puta dolaze u Čile gdje razrađuju plan o velikoj ekspediciji koja bi na područje Amazone trebala krenuti s juga.U Čile su došli preko Anda iz Argentine, putujući kolima,mulama i pješice.U travnju borave u Santiagu i Valparaisu,gdje se susreću s hrvatskim iseljenicima s kojima će kasnije stupiti i u poslovne veze.Tu uz pomoć iseljenika utemeljuju «Sociedad Slava Esplatadora de Mato Grosso» (Društvo za eksploataciju Mato Grossa) koje je trebalo organizirati ekspediciju.Potkraj svibnja 1905. braća Seljan s Franjom Pammerom odlaze u Montevideo, glavni grad Urugvaja.

Nakon kraće stanke 1908. počinju istraživati područje Rio Branca i Rio Maraca, u delti Amazone.Iscrpljeni dugotrajnim sporenjem s brazilskom vladom,naposljetku svoje poslove sele na zapad kontinenta,u Peru i djelomično Boliviju i Čile.

Godinu 1911. proveli su u istraživanju pustinje Atacame i područja Tarapaca.U Peru su braća prvi put stigla u travnju 1911.U slijedeća dva mjeseca utemeljili su u Limi «Hrvatsko dioničko društvo».To je društvo s peruanskom vladom sklopilo ugovor o projektiranju i izgradnji puta koji će povezati andska područja Perua i istočna područja,sve prema području džungle i rijeke Amazone.U lipnju Seljani idu u južni Peru,produžuju u Boliviju,da bi se u rujnu 1911.vratili u Limu.Prvi peruanski boravak završavaju 1.listopada kada kreću u SAD radi osnivanja još jednog kapitalističkog društva.

POSLJEDNJA SELJANOVA EKSPEDICIJA

Na putu su Seljani uspjeli osnovati «The American Peruvian Corporation» a krajem lipnja 1912. vraćaju se u Peru.U rujnu te iste godine braća su se rastala u luci Callao koja je danas dio grada Lime.

U pismu koje je poslao u Karlovac Stjepan je napisao: «Ja zaplovih prema civilizaciji u SAD, Mirko u službi civilizacije u i ljudskog napretka u nepoznate prašume.«Zbogom i ne boj se, brate», reče mi Mirko kada se stala lađa odmicati, «mi smo već drugo i gore prošli,to je za
me igračka, samo ti nastoj da što bolje osiguraš naše trgovačke interese među Amerikancima.» Lađa se odmiče,Mirko mi domahuje rupcem s obale, meni se stisnulo srce. Nešto mi je šapnulo, nikad ga više vidjeti nećeš.»

Kao da je to osjećao i Mirko, pri polasku na posljednju ekspediciju u unutrašnjost kontinenta, 12. listopada 1912. Ostavio je dio stvari u hotelu i veću novčanu svotu Stjepanu, ako umre na putu. Do početka 1913. godine Seljanova je skupina obavila svoj dio posla.

Čekali su u Pachizi drugu grupu koju je vodio peruanski inženjer Lezcano, no nisu se pojavili te Mirko vodi svoje ljude dalje u dolinu rijeke Huayabambe, lijevi pritok Huallage. Usprkos potražnoj ekspediciji, pisanju mnogih autora i svjedočanstvima sve dalje je zagonetka i sva daljnja zbivanja su upitna.

Stjepan Seljan u knjizi koja je objavljena 1919. tvrdi da je Mirko ubijen. Ekspedicija Besleya, koja je slučaj istražila prije potražne ekspedicije,iskazala je u izvješću iz 1914. dvojbu prema kojoj je Mirko možda ubijen,a možda je stradao i od gladi.Drugi izvori govore o sukobu s Indijancima, poplavama, nestanku u prašumi, pa i krvavom piru ljudoždera s ispijanjem mozga iz lubanje.Činjenica je da službeni uzrok smrti nije nikada utvrđen. Osim male spomen pločice na grobu obitelji Seljan u Rio de Janeiru, Mirko nije nikada imao nikakva groba i ni sličnog spomena.

Nakon bratove smrti Seljan putuje po Srednjoj i Južnoj Americi i bavi se istraživanjem ruda.U vrijeme Prvog svjetskog rata(1917.) nastanio se u Minas Geraisu,te je tu stvorio obitelj s Marijom Aracy.Imali su četvero djece: Zoru, Moemu, Mirka i Janka.

Stjepan Seljan umro je 7. lipnja 1936. godine u gradu Ouro Preto.

Martina Švinger, 3.E