intervju: Jelena Radan

Jelena Radan je mlada pjevačica koja se javnosti predstavila nastupajući u brojnim bendovima, no postala je poznata širem dijelu publike tek nakon odlaska u solističke vode. Jelena je uspjela osvojiti brojne nagrade, a sve više privlači i pažnju publike.

Kada i kako si se počela baviti muzikom?

Jelena: Baš u vrijeme kad sam imala nekih 16, 17 godina nazvao me Goran Makar i pitao da li bih htjela pjevati u bendu. Na moj potvrdan odgovor formirali smo bend koji se zvao Faust. Nakon brojnih proba i uvježbavanja krenuli smo na koncerte. Nastupali smo u Gjalskom, Saloonu, u Zaboku, Novskoj ...

Poslije toga sam kratko vrijeme vježbala sa ženskom grupom Kontesa Nera te neko vrijeme s Antom Grossijem i ostatkom ekipe u bendu Inner –Light. Izvodili smo covery pjesme odnosno strane pjesme. Nastupali smo u Zagrebu, Karlovcu ...

1993. i 1994. pjevala sam u Saloonu. Jednog dana tamo je došao Dino Zorić, autor mjuzikla Sarajevski krug. Poslije razgovora s Dinom odlučili smo se na zejedničku suradnju i evo već 4 godine nastupam u njegovom mjuziklu. Dino je iz Sarajeva, pa je u to vrijeme htio obraditi neku ratnu temu.U Splitu je upoznao Edija Matića s kojim je okupio ekipu i napravio već dobro poznati mjuzikl. Nastupali smo po cijelom svijetu. To je bilo predivno iskustvo.

Mjuzikl je ustvari priča o dvoje ljudi koji se vole, i o tome kako su oni proživjeli rat. Ja sam imala glavnu žensku ulogu – Minu, a glavnu mušku ulogu imao je Goran Karan .Naša suradnja se nastavila kada sam došla u Split i pristala na njegovu ponudu da budem prateći vokal. Slijedeće dvije godine smo zajedno proveli na bini.Na početku suradnje sam pjevala s bendom "Funky town" i Robertom Krkačem (nastupali smo u klubu Saks). Suradnja s Karanom i njegov uspjeh pomogli su mi jer sam sa strane mogla vidjeti što znači popularnost. 2000. g upoznala sam Zdenka Runjića koji mi je pružio povjerenje i pomogao da snimim duet s Goranom Karanom. Duet je bio dobro primljen od strane publike i puno je značio za mene kao početnicu.Bila sam eksponiranija. Iste godine nastupila sam na Međunarodnom festivalu francuske šansone ("SOIREE DE LA CHANSON FRANCAISE") sa pjesmom "AUX P'TITS BARS" francuske grupe "La Baronne". Za izvođenje ove pjesme dobila sam prvu nagradu žirija i publike. 2001. pjevala sam na Melodijama hrvatskog Jadrana pjesmu «Ruže venu same». To je pjesma Zdenka Runjića na kojoj smo Edi i ja zajedno radili. Našli smo zajednički jezik s Runjićem. Suradnja s Karanom završava u 11. mjesecu 2001. godine nakon ideje za samostalni CD.

Tada počinje pravi rad, prikupljanje pjesama i dr. 2001. godine se pojavljujem na Međunarodnom festivalu u Bihaću s pjesmom "Udahni me" Saše Bulića. Tu sam osvojila drugu nagradu stručnog žirija i prvu nagradu za interpretaciju. 2002. godine ponovno sam nastupila na MHJ sa pjesmom Sandre Sagena "Violina ocean", te na Šibenskom festivalu s pjesmom "Tragom ljubavi" Tončija Eterovića. Iste godine se pojavljujem i u Bihaću s pjesmom "Mogu sama" koju je napisala Romana Orešnik .

Posljednji festival na kojem sam nastupala s pjesmom "Leti do snova" Saše Bulića bio je Zadarfest.

Kako bi nazvala vrstu muziku kojom se baviš?

Jelena: Nije to lako odrediti jer mislim da ne bih voljela pripadati određenoj vrsti glazbe a danas i nema baš čvrstih granica između pojedinih glazbenih pravaca. Da pojednostavnim, može se reći da se radi o popu. To je ujedno i najgrublja definicija, ono što mene zanima kao umjetnika je ona sitnija, ona fina razlika u glazbi. Ono što je još jednostavnije jest to da se poslušaju pjesme. Važnije su mi melodije, aranžmani i uvijek bih prednost dala humanom zvuku. To znači da mi je zvuk aukustične gitara, pravog basa, toplina bubnja ili dobar loop važniji od šablonski uređene matrice.

Koje su tvoje skrivene glazbene želje?

Jelena: Voljela bih svakako imati priliku pojaviti se na nekom stranom događaju . Ne razmišljam o mogućnostima ili problemima kako do toga doći jer mislim da je stvarno u životu moguće ono što zaželiš, samo ako radiš na tome. Voljela bih kod nas sudjelovati na puno zajedničkih koncerata. Voljela bih biti u mogućnosti eksperimentiranja s fadom i
francuskom šansonom, što pomalo i činim.

Što ti voliš slušati u slobodno vrijeme?

Jelena: Pa volim Coorse, Pink, No Doubt, Annie Lenox, neizostavnu Tinu Turner ...

Jelena što bi mogla poručiti mladima koji se bave glazbom ili razmišljaju o tome?

Jelena: Neka svakako imaju još nekog uz sebe da ih ne zavede lijepa priča i blještavilo. Ne smiju odlučivati odmah i prihvaćati sve ponude, važno je prvo dobro razmisliti o svemu. I najvažnije je da vjeruju u sebe!

Nataša Petković, 3.A