Osobe iz prošlosti: Radoslav Lopašić (1835. - 1893.)

Rođen je u Karlovcu i već kao dijete ostao bez roditelja. Skrbništvo nad njima preuzeo je sin prve očeve supruge. Djetinjstvo i mladost proveo je u Karlovcu, u igri i šetnji po gradskim ulicama, šančevima, alejama i parkovima. To razdoblje u povijesti Karlovca obilježeno je snažnim razvojem gospodarstva, kulture i domoljublja, a posebno se ističe karlovačka čitaonica. Pohađao je rakovačku gimnaziju kojom su tada upravljali franjevci. Uredili su je na latinskom i njemačkom jeziku. Lopašić je bio neposlušan i buntovan te se nije pridržavao zabrane govorenja hrvatskim jezikom zbog čega je često bio kažnjavan. Već kao dječak je obolijevao te je prekinuo školovanje. Tako je neko vrijeme boravio na obiteljskom imanju. Puno je čitao i zainteresirao se za povijesnu građu rodnog grada i okolice. Nastavio je školovanje u Zagrebu na pravnom fakultetu. Kratko vrijeme bio je općinski načelnik u Bosiljevu, postao je i sudac severinskog kotara, a kasnije sudac u Zagrebu. Objavljuje povijesne radove u raznim novinama i časopisima. "Karlovački viesnik" objavljuje mu 1861. Radove: postanak i razvitak tvrđe i varoša "karlovačkog" i Zapovjednici Hrvatske krajine u Karlovcu. "Leptir", "Glasonoša" i "Književnik" objavljuju: O Tomi Erdödyu, O porazu Udbinskome god. 1493, Smrt Hebranga Auersperga, Tomo Mikloušić - pisac hrvatski, Bitka kod Siska godine 1942, General Lenković u Klisu 1596, Grad Dubovac kraj Karlovca, zrinski i Frankopani na stratištu, Cetin.

Bilježio je i sakupljao sve što mu je moglo koristiti u poznavanju povijesti i njegova naroda i domovine. U Zagrebu časopisi "Vienac" i "Obzor" objavljuju od 1874.-1883. niz članaka o gradovima i mjestima oko Kupe i Korane: Grad Karlovac, Dubovac pri Karlovcu, Kamensko i pavlini, Križanić-Turanj, Bosiljevo, Ogulin, Barilović, Lipa, Bihać, Žumberak, Jastrebarsko, Novigrad na Dobri itd.

Raste mu ugled i kao čovjeka i kao povjesničara. Matica hrvatska izabire ga 1877. godine za gospodarskog potpredsjednika, a već iduće godine izdaje mu knjigu "Karlovac, Povijest i mjestopis grada i okolice".

Grad Karlovac ga odmah nakon izlaska knjige iz tiska, a u znak zahvalnosti izabire za počasnog građanina. Tim je izborom Lopašić bio osobito ponosan i sretan.

Godine 1881. izlaze mu iz tiska knjige: "Žumberak i Zagreb" i "Novigrad na Dobri". 1883. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izabire ga za dopisnoga člana. Akademija mu izdaje tri knjige pod zajedničkim nazivom "Spomenice hrvatske Krajine". Matica hrvatske mu izdaje 1888. Godine knjigu "Dva hrvatska junaka, Marko Mesić i Luka Imbrišimović" te "Bihać i bihaćka krajina. Mjestopisne i povijesne crtice."

U novinama i časopisima "Neven", "Vjestnik", "Glasonoša", "Agramer Zeitung", "Arkiv za povjesnicu jugoslavensku","Vienac", "Starine", i kalendaru "Dragoljub" objavio je i oko 40 raznih povijesnih rasprava i članaka, te nekoliko rasprava i članaka o književnom radu Tomaša Mikloušića, Pavla Štoosa i Pavla Ritera Vitezovića.

Iscrpljen dugotrajnom bolešću, umire u Zagrebu 25. travnja 1893. godine ne ostavivši potomaka. Bilo mu je tada 57 godina.
Nakon Lopašićeve smrti ostalo je 3200 neobjavljenih stranica rukopisa.

1894. godine objavljeni su "Hrvatski urbari". Matica hrvatska izdaje 1895. godine knjigu "Oko Kupe i Korane. Mjestopisne i povjestne crtice".

U Lopašićevoj ostavštini ostale su neobjavljene zbirke: Hrvatski spomenici, Poslanice hrvatske, Habsburški spomenici, Hrvatski spomenici, Pisma Zagrebačkim biskupom upravljena u XVIII vieku; Spomenici grčko-istočne crkve u Hrvatskoj i Slavoniji od 1595. do sredine 18. st.; Stariji hrvatski zakoni i naredbe o narodnom gospodarstvu, trgovini i obrtu od 1395. do 1700. godine; Spisi o Rakocijevoj buni; Posljednji Zrinski, Nikola i Petar u suvremenim spomenicima. 

Za sve što je učinio za povijesnu znanost, Hrvatsku i Karlovac, Karlovčani su odlučili odužiti mu se i odati počast podizanjem spomenika, 1896. Spomenik je rad kipara Ivana Rendića.

Lopašić je povijesnoj znanosti i pokoljenjima ostavio brojna vrijedna djela i dragocjene podatke o naseljima, gradovima, događajima i ljudima. Bio je ustrajan, uporan i stidljiv u prikupljanju povijesne građe, a u njenoj obradi precizan i vjeran povijesnoj istini. Premda je živio kratko, često bolovao i bio opterećen raznim službenim i drugim poslovima revno je prikupljao građu i pisao punih trideset godina. Krao je vrijeme potrebno za odmor i san. Htio je učiniti mnogo više od učinjenoga. Prerana smrt u tome ga je spriječila.

Iz članka prof. Tomislava Majetića

( "Svjetlo", travanj 1993. )

...a u idućem 

                  broju

                                saznajte o 

                                            Braći Seljan