Osobe iz prošlosti: Slava Raškaj (1877. - 1906.)

Slava Raškaj rođena je u Ozlju,u obitelji općinskog bilježnika g.Vjekoslava Raškaja i njegove žene Olge.Do svoje sedme godine živjela je s roditeljima,sestrom Paulom i bratom Juricom.Rođena je gluhonijema pa se,zbog nemogućnosti komunikacije s ostalom djecom,povlačila u samoću.Već u ranom djetinstvu otkrivena je njezina darovitost u slikanju cvijeća.

Od sedme do petnaeste godine života (1885-1893.) živi u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču .Pod utjecajem profesora crtanja,koji je prepoznao njezin talent, usavršava se u crtanju.U svojoj osamnaestoj godini (1895.g.),na nagovor ozaljskog učitelja Ivana Otoića-Muhe,odlazi u Zagreb kako bi pohađala slikarsku školu.Od 1896.g. polazi slikarski tečaj kod slikara Bele Čikoša-Sesie.Slika cijeli niz tamnih mrtvih priroda,gvaširanih akvarela ispunjenih neobičnim predmetima: morsku zvijezdu,srebrnu škrinjicu za nakit,crvenu ružu uz sovu,jastoga uz lepezu.

Žuti pijetao i bijela kokoš

Košara s voćem

G. Otoić omogućuje joj otvaranje slikarskog ateljea u bijeloj okrečenoj sobici, nekadašnjoj mrtvačnici (danas Akademija likovne umjetnosti),gdje slika svoje prve akvarele.Vjerojatno je tu nastao i njezin “Autoportret” (1898.g.).Tijekom 1898/9.g. najviše boravi kod kuće ,u Ozlju,lutajući prirodom,slikajući pejsaže ispunjene fluidnom atmosferom. Zatvorena u svoj tihi svijet,obdarena velikim talentom,
uspjela je stvoriti svoj vlastiti slikarski izraz te potpuno ovladati tehnikom akvarela.

Ksaver

1898.g. izlaže i na izložbama “Društva hrvatskih umjetnika” u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te 1899.g.u St. Petersburgu i Moskvi.To će biti početak njenih najplodnijih godina. Slikala je tonske vrednote s istinskim slikarskim duhom.

Kućice u šumarku

Oko 1900.g. nastaju njeni najvredniji radovi poput slika: “Stablo u snijegu”, “Rano proljeće”, “Proljeće u Ozlju”, “Zimski pejsaž”...Tada nastaje i nekoliko nezaboravnih slika “Lopoča”.

No nakon kratkog vremena javljaju se i prvi znakovi bolesti – otuđenost, potreba za tihim kutcima, samoća, bijeg u prirodu. To se najviše očituje u izboru motiva: stari napušteni mlinovi, kanjon Kupe, ruševine...Godine 1902.,zbog napredovanja bolesti i stanja potpune rastrešenosti,agresivnosti i depresivnosti smještena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu.

Ozaljsko groblje

Njen mladi život polako se počeo gasiti i potpuno nestao jednog proljetnog dana (1906. g.) nakon teške bolesti. Pokopana je na Stenjevačkom groblju, ali su nedavno njezini ostaci prebačeni u Ozalj, kraj crkve sv.Vida.

Iva Žabčić, 3.e

Stari mlin II